Povijest

Raša

Rudarski gradić Raša, smješten na istočnoj strani istarskog poluotoka započinje sa izgradnjom u vrijeme priprema fašističke Italije za veliki rat. U to doba kameni ugljen bio je nezamjenjivo pogonsko gorivo kako za teretne tako i za ratne brodove. Uz isušeno krapansko jezero započinje sredinom 1936. godine na inicijativu samog Benita Mussolinija izgradnja modernog rudarskog grada. Projekt je izradila grupa tršćanskih arhitekata na čelu sa znamenitim Gustavom Pulitzerom Finalijem. Pulitzer je u maniri nadrealističkog koncepta Giorgia de Chiraca osmislio središnji trg s okolnom zgradama te crkvom. Vrsnog suradnika našao je u kiparu Marcellu Mascheriniju koji je izradio i spomenik rudaru – ratniku, a koji je već dolaskom komunista na vlast porušen godine 1947. Govoreći o jedinstvenosti raškog trga poznavaoci su rabili izričaj kao što su poetika prostora i treptaj umjetnosti s početka prošloga stoljeća. Raškim trgom dominira impozantna crkva Svete Barbare, te vjerne pratiteljice i zaštitnice rudara. Crkva Svete Barbare koja svojom vanjštinom podsjeća na izvrnuti rudarski vagonet, na desnom ulaznom pilonu posjeduje kameni lik svetice, rad tršćanskog kipara Uga Cara. Crkva Svete Barbare kao i s vanjske strane jedinstvena je i u unutrašnjosti. Dok njezina vanjština aludira na izvrnuti rudarski vagonet tako je njezina unutrašnjost iščitana kao sustav krovnih podupirača unutar rudarskog okna. Zvonik visok 25m simbol je rudarskog dizala ili pak rudarske lampe, stoga je zasigurno jedinstven u svijetu. S vrha zvonika crkve pruža se pogled na ulice i kuće nekada modernog i uzornog rudarskog gradića. Nakon točno 547. dana koliko je bilo potrebno da se čitava Raša izgradi, Raša je predana stanovnicima svečanom inauguracijom 4. studenog 1937. godine uz nazočnost Vojvode od Spleta. Grad su sačinjavale kuće, suvremeni hoteli, vodovod, javna rasvjeta, pošta, dječji vrtić, telefonska centrala sa 130 brojeva. Bila je tu naravno i bolnica, kino i kazališna dvorana, gradska kavana, trgovine, te gradski stadion s javnim gradskim bazenom.
Priča o Raši vezana je uz početke rudarenja na Labinštini. U posljednjem desetljeću 18. stoljeća zabilježeno je da je u Krapnu, mjestu nedaleko od Raše, godine 1801. četrdesetak rudara ostvarilo godišnju proizvodnju od 560 tona ugljena. Potkraj 19. stoljeća to je već dnevni iskop iz rudarskih okana Labinštine, a dok je u prvim godinama Drugog svjetskog rata gotovo 10 000 rudara Raše iskopalo više od milijun tona ovog crnog zlata godišnje. Na te početke u Krapnu podignutom tik uz Rašu još u vrijeme Austro – Ugarske, podsjećaju danas ruševne zgrade uprave rudnika, zatvoreni i zatrpani ulazi u jame i mala crkva Svete Barbare.
U dnu raškog zaljeva na mjestu gdje se rijeka Raša koja je kroz povijest odvajala svjetove i carstva, smjestila se luka Raša odnosno Bršica. Svoje zlatne dane Bršica je imala u oči Drugog svjetskog rata kada se preko nje izvozio svjetski cijenjen raški kameni ugljen. U tadašnjoj Italiji bila je to vrlo moderna luka specijalizirana za utovar ugljena u brodske spremnike. Ispred Bršice po ukrcajnim tonama bila je samo Genova. Krajem 70-ih godina Bršica je temeljito obnovljena te specijalizirana za utovar drva, stoke i drugih tereta. Nedaleko od same raške luke smješteno je ribarsko mjesto Trget s kojim započinje rivijera Raše. Mjesto je to idealno za odmor, razonodu te sportove na vodi. Brdskom cestom može se od Trgeta stići do naselja koji se nalaze iznad raškog zaljeva, a to su mjesta Sveti Lovreč, Stanišovo, Vlakovo, sve do Skitače s koje puca pogled na cijeli gotovo 6 nautičkih milja dug raški zaljev.
Već su prošla desetljeća od prestanka eksploatacije ugljena u Raši. Svi oni koji su smatrali da će se život u gradu koji je nastao zbog ugljena, rudara i rudarenja ugasiti, prevarili su se. Raša živi i danas na postepenoj valorizaciji vlastite povijesti, istina tiše i mirnije nego prije, ali ipak i dalje s ponosom i nadom, s jednakom vjerom u ruke svojih stanovnika i u ono rudarsko
S R E T N O !
Mladen Bajramović